rudnik, rudarski objekt namijenjen eksploataciji (dobivanju) → mineralnih sirovina iz njihovih rudnih ležišta u Zemljinoj kori. Prostor rudnika, osim otkopnih radilišta, obuhvaća i druge sadržaje potrebne za izvođenje rudarskih radova, poput oplemenjivačkih postrojenja i jalovišta (→ rudarski objekti i postrojenja). Otkopna radilišta, oplemenjivačko postrojenje te ostali prateći sadržaji moraju se nalaziti unutar granica eksploatacijskoga (rudničkog) polja. Eksploatacija mineralnih sirovina provodi se površinskom ili podzemnom eksploatacijom.

Površinski kopovi mogu biti dubinskog (otkopavanje ispod neke kote terena), visinskog (otkopavanje iznad neke kote terena) ili specijalnog (otkopavanje mineralnih naslaga smještenih na dnu ispod neke vodene površine) tipa. Etaže su osnovne otkopne jedinice pri površinskoj eksploataciji visina kojih seže od nekoliko do nekoliko desetaka metara, ovisno o fizičko-mehaničkim značajkama stijenske mase. Površinska eksploatacija iznimno utječe na okoliš, ponajprije na izmjenu krajobraza.

Podzemni kop (jama) ostvaruje vezu s površinom putem jamskih prostorija. Neposrednu vezu s površinom ostvaruju minimalno dvije glavne prostorije otvaranja jame, odn. minimalno dva ulaza (izlaza) iz sigurnosnih razloga. Osiguravaju transport iskopane rude, vjetrenje i odvodnjavanje rudnika, pristup rudara do otkopnih radilišta, komunikacijske veze između jame i površine, dopremu potrebnog materijala i opreme te energenata (električne energije, plinskog ulja). Klasificiraju se pretežno prema nagibu i dijele na potkope (horizontalno ili blago nagnute prostorije), niskope (kose prostorije, nagiba do 16°), kosa okna (strme prostorije nagiba do 90°) te okna (okomite, vertikalne prostorije).

Rudnici u svijetu

Najstariji svjetski rudnici bili su mjesta dobivanja flinta, odn. kremena za izradbu alata. Rudnici flinta u Egiptu kraj Nazlet Khatera i Nazlat Sabaha potječu od prije 33 000 do 100 000 godina. U rudniku Ngwenya Mine u Svaziju u unutrašnjosti južne Afrike, starom 43 000 godina iskapao se hematit za dobivanje crvenoga pigmenta. Rudnik Wilgie Mia, najstariji i najdublji podzemni rudnik Aborigina u Australiji u području Weld Ranges, smatra se rudnikom s najduljom neprekinutom eksploatacijom (više od 30 000 godina).

Nalazi alata od flinta iz neolitika (4000−3000. pr. Kr.) pronađeni su na mnogim obitavalištima ljudi u Europi (Engleska, Francuska, Poljska, Mađarska). Iz toga doba potječe rudnik Sakdrisi u Južnoj Gruziji koji se smatra najstarijim rudnikom zlata (→ plemeniti metali), gdje je otkopano oko 190 000 t zlata. Rudnik Skouriottissa na Cipru smatra se najstarijim rudnikom → bakra. Eksploatacija je u njemu započela 4000. pr. Kr., a u rimsko doba zadovoljavao je potrebe tadašnjega svijeta za bakrom. Također, → sol kao mineralna sirovina dobiva se od najstarijih vremena. Najstariji rudnik soli Hallstatt u Austriji aktivan je više od 7000 godina. Najstarijim rudnikom u Americi smatra se rudnik željeza u Čileu koji je poznat oko 12 000 godina.

Među najpoznatijim površinskim kopovima na svijetu su Bingham Canyon Mine u Utahu u SAD-u, aktivan od 1863 (širok 4 km, najveće dubine od preko 1200 m), najveći površinski kop bakra na svijetu Chuquicamata na sjeveru Čilea u pustinji Atacama osnovan 1911 (dubine 900 m), najveći svjetski rudnik dijamanata Mir u Sibiru aktivan 1957−2001., najveći podzemni rudnik dijamanata Kimberley u Južnoj Africi aktivan 1871−1914. i dr. U Južnoafričkoj Republici nalaze se i najdublji rudnici na svijetu, poput rudnika zlata TauTona na dubini od 3900 m nedaleko od grada Carletonvillea te rudnika zlata Moab Khutsong u pokrajini North West u kojem je najdulje vučno uže izvoznoga postrojenja od 3054 m. Najveći je podzemni rudnik El Teniente kod Sewella u Čileu, rudnik za dobivanje bakra koji ima više od 3000 km podzemnih prostorija. Najdublji europski rudnici nalaze se u Pribramu u Češkoj (1838 m) te u njemačkoj pokrajini Saarland Bergwerk Saar (1750 m), a najveći je podzemni kop rudnik željezne rude Kirunavaara u Kiruni u Švedskoj gdje je razvijeno 450 km cesta, otkopa se 40 milijuna tona rude na godinu, a rudarskim radovima dosegnuta je dubina od 1270 m.

U Australiji, vodećoj zemlji u rudarskoj proizvodnji današnjice, sredinom XIX. st. proizvodilo se 40% svjetske proizvodnje zlata zahvaljujući otvaranju velikih rudnika poput Mount Morgan Minea u Queenslandu. Otvoreni su i veliki rudnici olova i cinka u gradu Broken Hillu i željezne rudače u Iron Knobu.

Rudnici u Hrvatskoj

Rudnici u Hrvatskoj imaju dugu povijest (→ rudarstvo). Podzemna eksploatacija ugljena te površinska i podzemna eksploatacija boksita bile su djelatnosti koje su značajno doprinijele gospodarskom razvoju Hrvatske u cjelini, a posebice pojedinih njenih regija. Danas u RH nema podzemnih rudnika (izuzev podzemne eksploatacije plitkim galerijama arhitektonsko-građevnoga kamena kod Kanfanara u Istri). Također nema rudnika ugljena te metalnih ruda (izuzev boksita u zanemarivim količinama). Djelatni su isključivo površinski kopovi nemetalnih mineralnih sirovina koji se rabe za pripremu građevinskih materijala, odn. tehničko-građevnoga kamena, građevnoga pijeska i šljunka, arhitektonsko-građevnoga kamena, opekarske gline, te cementa, vapna i gipsa.













Kao i u svijetu, od svih je mineralnih sirovina najzastupljeniji u eksploataciji tehničko-građevni → kamen. Eksploatira se ravnomjerno na teritoriju RH, ponajprije zbog niske dodane vrijednosti što utječe na isplativost duljega transporta. Arhitektonsko-građevni kamen eksploatiran je još od antičkoga doba, a danas značajnu eksploataciju provode poduzeća → Kamen iz Pazina, te → Jadrankamen iz Pučišća na Braču.







Građevni → pijesak i šljunak i → gline rasprostiru se uglavnom u sjevernome kontinentalnom dijelu RH. Kao mineralne sirovine eksploatiraju se uglavnom za potrebe graditeljstva površinski ili podvodno iz rijeka i jezera na području Međimurja, Hrvatskog zagorja, Zagreba i okolice, Kalnika i Bilogore, zapadne i istočne Slavonije, Baranje, Korduna, Banije i Pounja. Čisti → kremeni pijesak sirovina je za proizvodnju stakla, a eksploatira se na nekoliko eksploatacijskih polja u RH. Poduzeća koja su znatno eksploatirala kremeni pijesak bili su Ytong iz Pule i Tvornica ravnog stakla Lipik (→ Lipik Glas).

Podzemno otkopavanje kamenoga → ugljena u Istri započelo je u XVII. st. u doba mletačke uprave. Od tada je u pićanskom i labinskom bazenu središnje paleogene sinklinale radilo nekoliko jama tijekom venecijanske, austrougarske, talijanske i jugoslavenske uprave. Primjerice, austrijska uprava tijekom XIX. st. privilegij otkrivanja te koncesiju za izvođenje svih rudarskih radova na području Istre i Dalmacije dodijelila je poduzećima objedinjenima u zajedničko trgovačko društvo Jadranski rudnici kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri (Adriatische Steinkohlenbau-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien; u spisima Società Adriatica). Rekordna godišnja eksploatacija ostvarena je 1942. od 1 158 000 t. U tom razdoblju desila se i najveća rudarska nesreća u povijesti rudarenja na Labinštini, kada su od eksplozije ugljene prašine smrtno stradala 372 rudara.













Nakon II. svj. rata osnovano je poduzeće → Istarski ugljenokopi Raša koje je obuhvaćalo niz podzemnih rudnika (Labin, Ripenda, Vinež, Koromačno, Raša, Tupljak i dr.) u zajedničku proizvodno-tehnološku cjelinu. Eksploatacija ugljena imala je značajan utjecaj na gospodarski razvoj Istre, posebice Labinštine, i bila je nukleus razvoja drugih gospodarskih djelatnosti (prometa, strojogradnje, turizma). U sjevernoj Hrvatskoj eksploatirali su se međimurski, ivanečko-ladanjski, koprivnečko-križevačko-bilogorski i zagorski (konjščinski) ugljenonosni bazeni mrkoga ugljena i lignita. Eksploatacija ugljena u Međimurju započela je nakon I. svj. rata u Peklenici i Murskom Središću (jame Hlapičina, Križovec i Štrukovec), a od 1946. provodilo ga je poduzeće Međimurski ugljenokopi. U ivanečko-ladanjskom bazenu bile su aktivne jame Tiglin, Brodarevec i Ladanje, u koprivnečko-križevačko-bilogorskom Subotica, Bilo-Pitomača, Lepavina, Mišulinovec i Vojakovački Kloštar, dok su u zagorskom (konjščinskom) bazenu nakon II. svj. rata radile mnoge manje jame lignita: Gornja Konjščina, Stara Gornja Konjščina, Stari Novi Maretić, Stari i Novi Bukovec, Pešćeno, Donja Konjščina, Jertovec, Sušobreg, Poljanica, Dubovec, Selnica, Vučak, Dubrava, Hum, Špičkovina, Martinci, Kaštel, Batina, Radoboj, Putkovec, te smeđega ugljena: Pregrada, Đurmanec, Krapina, Radoboj, Lepoglava i Ivanec, te Stari i Novi Golubovec. U ugljenonosnome bazenu Sinjskog i Petrovog polja bile su otvorene jame mrkoga ugljena Bukovica i Siverić. U Ratkovici u Slavoniji je do 1950-ih radila jama smeđega ugljena.







Jedna od najznačajnijih mineralnih sirovina otkopavanih u Hrvatskoj jest → boksit, pred II. svj. rat hrvatska su ležišta (u Istri i Dalmaciji) bila među vodećima u svijetu po otkopanim količinama. U Minjeri u dolini Mirne, jugozapadno od Buzeta, otkopavan je još u XVI. st., a predstavlja lokalitet najstarijega geološko-mineraloškog opisa i najstarijega rudarskog iskopa rude boksita. U Kraljevini Jugoslaviji 1938. otkopano je 404 570 t boksita, od toga je 213 204 t otkopano u Dalmaciji. Nakon II. svj. rata u okviru poduzeća Boksitni rudnici Drniš osnovanog 1951. otkopano je oko 2,5 milijuna t boksita (pretežito u ležištu Kalun). U okviru poduzeća Jadral iz Obrovca otkopano je oko 1,5 milijuna t pretežito u ležištu Jukići−Đidare.

U Hrvatskoj su nakon II. svj. rata bila aktivna tri trgovačka društva koja su eksploatirala barit: Kordunski rudnici nemetala sa sjedištem u Topuskom (kopovi Gejkovac i Sivac), Goranski rudnici nemetala sa sjedištem u Lokvama (kopovi Homer, Mrzla Vodica, Crni Lug) i Lički rudnici nemetala sa sjedištem u Ličkom Cerju (kopovi Kravarica i Pilar). U Ričicama je potkraj 1970-ih poduzeće Rudar iz Zagreba izgradilo novo postrojenje za flotaciju barita.

Bentonit se eksploatirao na nekoliko lokacija, površinski i podzemno, u Hrvatskom zagorju (jame Šeprun i Šaša) i na južnim obroncima Moslavačke gore kraj mjesta Gornje Jelenske (jame Draga, Krč i Široki jarak).







Stari rudnici ugljena, boksita, željezne, srebrne i olovne rude na prostoru RH važni su kulturni spomenici rudarsko-geološke tehničke baštine. U Rudama u Samoborskom gorju 2012. uređena je za obilazak posjetitelja, ponajprije zauzimanjem mještana Ruda i lokalnog Kulturno-umjetničkoga društva Oštrc, stara jama željezne rude Sv. Barbara. Angažmanom djelatnika Parka prirode Medvednica, posebice ravnateljice N. Farkaš-Topolnik, uređen je za obilazak posjetitelja rudnik olova i srebra Zrinski, eksploatacija kojega je započela još u XVI. st. Kao dio stalnoga postava Narodnoga muzeja Labin postavljen je model rudnika, koji oslikava labinsku rudarsku povijest dugu gotovo 400 godina te obuhvaća sva obilježja rudnika. Također, Centar za posjetitelje Arsia u Raši uređen je na temu rudarenja kao podsjetnik na bogatu rudarsku povijest toga kraja. U podrumu → Tehničkoga muzeja Nikola Tesla (sv. 4) u Zagrebu postavljen je model rudnika ugljena, željeza i nemetalnih ruda duljine oko 300 m. Grad Mursko Središće 2013. postavio je dvije info-ploče s kartama lokacija nekadašnjih ugljenokopa na području grada.